pčelarstvo, grana poljoprivrede koja se bavi uzgojem pčela radi dobivanja meda, voska, matične mliječi, peluda, propolisa i pčelinjeg otrova te oprašivanja kultiviranih i samoniklih biljaka, čime se povećavaju kvantiteta i kvaliteta biljne proizvodnje. Primitivni je čovjek uzimao pčelama saće s medom iz šupljega drveća i pećina te koristio med kao hranu i lijek a vosak za rasvjetu, preradbu kože, voštenje platna i u druge svrhe. Osnutkom stalnih naselja počeo je uzgajati pčele, isprva u izdubenim panjevima, a poslije u košnicama pletenima od pruća i premazanima blatom ili izrađenima od kamenih ploča ili pečene ilovače. Na početku XIX. st. bila je izumljena košnica s pokretnim saćem na okvirima. Gotovo istodobno pojavila su se i dva druga izuma: kalup za izradbu osnove saća i vrcaljka za med. Time su postavljeni temelji modernoga pčelarstva. – U suvremenom pčelarstvu upotrebljavaju se dva osnovna tipa košnice: lisnjače i nastavljače. Lisnjača je košnica od jednoga dijela i otvara se sa stražnje strane. Ne može se proširivati ni smanjivati, tj. prilagoditi snazi zajednice ili intenzitetu paše. Vodoravnom matičnom rešetkom podijeljena je na dva dijela. Kod nas je lisnjača zastupljena tradicionalnom košnicom tipa Alberti-Žnidaršić. Pogodnost je te košnice mogućnost ugradnje u zidove nepokretnih ili pokretnih paviljona. Nastavljače imaju najmanje dva nastavka postavljena okomito; u donjim je dijelovima plodište, odn. pčelinje leglo, a u gornjima su zalihe meda (medište). Nastavljače su u Hrvatskoj zastupljene najčešće Langstroth-Rootovom, a rjeđe Dadant-Blatovom košnicom. U Hrvatskoj postoje povoljni uvjeti za razvoj rentabilnoga pčelarstva, jer su naša područja bogata raznovrsnim medonosnim biljem na prirodnim livadama, u šumama, na velikim krškim i poljoprivrednim površinama. Raznolikost područja osigurava stalnu pčelinju pašu, tj. cvatnju medonosnoga bilja u različito doba. Osim nepokretnih pčelinjaka postoje i pokretni pčelinjaci, koji se sele na nekoliko paša godišnje. Pčelinje paše dijele se na nektarne paše i mednu rosu (medljiku). Najpoznatije su nektarne paše: uljana repica, voćke, bagrem, lipa, livade, pitomi kesten, majčina dušica, suncokret, metvica, vrijesak, ružmarin, lavanda i kadulja. Medna rosa velika je količina izlučina lisnih i štitastih uši na lišću šumskoga drveća i grmlja na kojem parazitiraju, a pčele ju skupljaju. U prehrani ljudi med ima veliko značenje, a sve više se koriste i matična mliječ, pčelinji otrov, propolis i pelud kao pomoćna ljekovita, kozmetička i toaletna sredstva. – Danas (2006) u Hrvatskoj ima oko 6000 pčelara, organiziranih u 87 pčelarskih udruga, te približno 300 000 košnica. Prosječan godišnji prinos kod nepokretnoga pčelarenja iznosi oko 10 kg meda po košnici, u dobroj pašnoj godini 30 kg, a kod pokretnoga pčelarenja i do 100 kg po košnici.
Pučko pčelarstvo. U hrvatskoj folklornoj tradiciji uvriježen je bio poseban odnos prema pčeli. Smatralo ju se Božjim stvorenjem, koje ne ugiba poput drugih domaćih životinja, već umire. Pčelarstvo je bilo obilježeno i mnogim postupcima magijskoga značenja. Vjerovalo se da će pčelara pratiti sreća ako jedan roj dobije na poklon, drugi nađe, a treći ukrade; da će pčele biti zaštićene od djelovanja zlih sila ako se na pčelinjak stavi životinjska lubanja, kosti ili rog; da će rojenje biti uspješnije i brže ako pčelarova žena sjedne golim tijelom na zemlju, i sl. Iz tradicijskih košnica (rađenih u obliku valjka, stošca, sanduka i zvona), med se dobivao tako da su se pčele morale usmrtiti (najčešće gušenjem dimom), a med iz saća iscijediti rukama ili posebnim cjedilima. Med je bio omiljen u tradicijskoj prehrani, u prvom redu kao sastojak u pripremi kolača i napitaka. Dobiveni vosak otapao se vrućom vodom i tiještio u drvenom tijesku, a upotrebljavao se za izradbu domaćih svijeća te u pučkoj medicini i veterini.
